Zlatibor svi vole. Čak i oni što kritikuju silnu izgradnju na našoj omiljenoj planini. Jer on je, bar za Beograđane, nešto kao pozajmljeni zavičaj. Svako ima negde neki svoj, al’ ovaj nam dođe kao univerzalni. Svačiji.
Pa, šta toliko volimo na Zlatiboru
Jedni vole šetnje okolo naokolo preko brežuljaka, a drugi kafiće i kafane. Jedni muzej pod otvorenim nebom u Sirogojnu, a drugi spa centre i bazene. Neko bi da šeta oko Jezera, u centru. Neko drugi bi radije da se izmakne iz epicenta u malu krčmu na brdu, sa pogledom recimo.
Vodopad Gostilje, Stopića pećina i Gondola dođu kao obavezni deo programa. U suštini, još tu ima za svakoga po nešto – ko šta voli i može da plati. A voda, vazduh, šumarci i proplanci su džabe. Još uvek… Blagostanje iz prirode koje nema cenu.
Tu je i neizostavni gastronomski doživljaj. Komplet lepinja, pita od heljde, rakija, pršuta, kajmak, domaće kiselo mleko. Pa još domaće ovo i ono… A ima i stranih, a odomaćenih nam italijanskih i grčkih specijaliteta.
Jer, hrana je kulturološki fenomen ovoga kraja. Ne znam koliko jezika govori, al’ ovde se svi razumeju. Mada, treba to i savladati. Nekad se baš namučiš. Širiš oči i ruke, krstiš se, što zbog rakije, što da ti Gospod Bog pomogne da sve to svariš. Ceo spektar neverbalne komunikacije. I svi srećni i zadovoljni!
Pa još kad sretneš drage ljude…. A gotovo je nemoguće da odeš na Zlatibor, a da ne sretneš nekog “svog”. Jer, to jeste naš kraj. Naš zavičaj, pa makar i pozajmljen.